Odrastala sam u tom kraju (u mjestu koje je na tvojoj slici putokaza udaljeno 20 km)…  Ljepotu autohtone gradnje drvenih kuća / čardaka se i danas može vidjeti u tim posavskim mjestima. U mome mjestu takvih kuća nije bilo poslije 1945. godine jer su ga tada cijelog spalili (ponovno je razoreno 1991. godine). Voljela sam otići kod rodbine u ta mjesta uzvodno uz Savu jer su tako slikovito izgledale te drvene kuće.

 Mari, sve sa tvojih slika me podsjetilo na taj kraj, na veliku, duboku i tihu rijeku Savu, na stari, tromi, zarašteni i zapušteni Strug na mjestima pun žutih i bijelih lopoča i orišaka…

 Kraj između tih dviju rijeka je poseban. Prije izgradnje nasipa uz Savu, to je bio poplavni predio gdje se Sava gotovo redovito izlijevala iz korita pa je tu uz šume bilo i puno pašnjaka i močvarnog područja. Bilo je to idealno stanište za rode. Gotovo svaka kuća u tom kraju na krovu je imala veliko gnijezdo roda. I danas su mi živo u pamćenju slike roda u gnijezdu i pamtim zvuk kada klikću svojim crvenim kljunom i pritom podižu i zabacuju unazad glavu… Danas je to jedno od zadnjih staništa roda u Europi, a mjesto Čigoč u sklopu Parka prirode Lonjsko polje proglašeno prvim europskim selom roda.

 I Sava i Strug su bile pune ribe, a kako Sava u tom dijelu meandrira, tu postoji puno ostataka starih meandara koji su postali jezerca koja su također bogata ribom. Sjećam se da je poslije jednog izljeva vode iz Struga, kada se voda počela povlačiti, ribe na pojedinim mjestima bilo toliko da se mogla košarama i sepetima vaditi iz vode. Svjedočila sam i ulovu soma teškog 90 kilograma…

Tu je riječni ribolov u tradiciji, a gastronomski specijaliteti su: fiš paprikaš, ribe nabodene na štap i pečene uz otvorenu vatru, na dimu sušene ribe, slana štrudla sa ribljim mesom, pohana štuka…

 Mari, a tvoja slika krava na „plandovanju“ prizvala mi je u uho zvuk kravljeg zvona u rano jutro koje je najavljivalo da prolazi ćorda (krdo) krava koje idu na ispašu. Ćordaš je čuvao krave na seoskom pašnjaku uz šumu, gdje je bilo i konja, svinja, gusaka…  Krave bi polovinom dana zalazile u hlad šume gdje su preživale i odmarale se, tj. „plandovale“ – baš onako kako se vidi na tvojoj slici. Predveče su se krave punih, nabreklih vimena vraćale sa pašnjaka. Domaćica bi sa mlakom vodom oprala kravi vime, obrisala ga sa čistom bijelom krpom i pomuzla te na kraju vime namazala sa mašću.

 Za mladosti mojih roditelja i ranije, u tamošnjim hrastovim šumama su imućniji seljaci imali cijela krda od stotinjak i više svinja koje su tamo stalno živjele i hranile se žirom. Svinjari su ih dolazili dohranjivati  i držati na okupu. Od tamo su se svinje vozile na sajmove na prodaju ili kući na klanje. Bile su to otporne svinje, prilagođene životu u prirodi i imale su vrlo kvalitetno meso i slaninu od koje su se pravili prefini čvarci.

Svinjari bi se međusobno družili, a povremeno bi znali i ispeći prase na ražnju. U tamošnjim šumama je bilo tako velikih starih hrastova da su se u dupljima njihovih stabala svinjari mogli sakriti od kiše i nevremena.

... Mogla bih ja sada stranice i stranice ispisati...

 Hvala ti Mari što si me sa svojim slikama podsjetila na moje djetinjstvo i taj kraj...