Sa svih strana dolazimo (što u mislima, što u autima) i prolazio kroz svima nam poznatu Slavoniju

skrećemo s autoputa kod Lužana, pa pravac Našice... prolazimo kroz sela tako prepoznatljiva po cestama obrubljenima kanalima, drvećem, cvijećem

i onda neka «druga» Slavonija, meni potpuno nepoznata do sada, brdovita, zavojita, mom Zagorju najsličnija, predivna, prekrasna

Jasno, ne može bez ovakvih «ljudskih remek dijela» - cementara

Prva pauza, prva kava, nešto nam je ovaj crni oblak iznad crkve poznat...

pa jasno, to je onaj koji nije uspio cijeli tjedan izbaciti svu kišu iznad Zagreba pa sad i ovdje radi smutnju. Mi smo uspjeli dotrčati do hotelske terase i gledati lijep dvorac Pejačevićevih... no mnogi nisu.

Prvo pregrupiranje i mala grupa forumaša kreće na daljnje sakupljanje. Pravac Bizovac, kava već miriši. Dolazi novi dvojac, uporno čekamo u Bizovcu nove kavopije, sa povišenog položaja nam roda javlja da više nitko ne stiže. Krećemo dalje.

Stigli smo, bruji kao u košnici, sutra je Dan sela pa su završne probe programa u tijeku.  Iskrcali slatkiše (netko bi morao drugi puta ponijeti puno, puno veću kutiju), predali varaždinske kolače (sjedila pored 2 povelike kutije s kolačima i morala fučkati da se na prednje sjedalo čuje, nisam smjela probati nitit jedan kolačić, Tiljo bio zadužen za nadzor). Svašta se nakupilo pa bez uvrede, neću nabrajati pojedinačno.

U radni dogovor, što gdje , kuda , kako i koliko neprestano ulijeću «vrapčići».

Ovo je «naš» sokak , ni po čemu drugačiji od ostalih u Slavoniji

Lijevo i desno su dvojni objekti sa zajedničkim prednjim dvorištem

A iza kuća se nalazi veeeeeeeeeeeeeeeeliko zadnje dvorište.

Ne možete se izgubiti, samo javite kod kojeg ste broja, pardon, voćkice i naći ćemo vas.

Zajednički ogroman park,

amfiteatarski prostor za sportove a i priredbe

Dobri ljudi iz umjetničke kolonije Ernestinovo dodatno uljepšali svojim predivnim radovima prelijepi prostor

Pojedine kuće nose ploće zahvalnice svojim sponzorima, a na mnogima vidljiva nebriga vodećih ljudi prelijepe nam domovine, za čuvanje i održavanje  jedinih domeka klinaca smještenih u selu.

Poneke su kuće, dvorišta i cvjetnjaci toliko lijepo sređeni

da smo u njih škicali i «krali» ideje

Moram vam sama priznati da nisam ništa čupala i sadila (znam da će me tužiti, pa bolje da sama odmah priznam, najbolje odmah dva puta, pa da mi se sve oprosti) ali zato sam uspjela uočiti nacrtane tegle sa cvijećem pored ulaza

Dvorišta kao dvorišta, svako lijepo, svako posebno, svako drugačije

Zar nije lijepo i prelijepo

i djeca, i cvjeće i travnjak i obavezno pas i maca

....žurilo mi se pogledati kakvo je to cvijeće stiglo, želim nešto donijeti u svoju lijepo uređenu kuću pa sam se pojurio da su tenisice letjele na sve srane...

i bor i breza i bicikli i već svima nam poznate «police « za cvijeće

Dvorište je prepuno, cvijeća ima i  za ogradu prema ulici

Vrijedne ruke domaćina izuzetno puno rade i uređuju svoj žiotni prostor. Nitko, nigdje nikada to sve ne može odaditi za plaću. Ovdje žive ljudi, ovdje žive velike MAME, velike TETE, pomažu im i direktor, pedagog, domar. Oni svi zajedno s djecom žive život, uče ih životu, pomažu im u odrastanju, vole ih. Zbog tih LJUDI ima i ovakvih detalja

Razgledali gotovo sve, podragali male glavice, dočekali Admina, njegovu obitelj (najbrojnija grupa) i prepun kombi cvijeća, zemljice, igračkica, da mi je samo znati čija je ideja leptirići, kućice za ptice... nestali u trenu, trčali po celom selu, nigdje sletjeli, jedva iz daleka ulovila leptiriće... sreća  čujem i danas, slušajte, sigurno čujete te slatke vriskove i vi!

Radilo se, gradili kamenjari,plijevilo, zalijevalo, fotkalo,

Vrapčići sakupljaju cvijeće za svoje dvorište

Pa ponovno, možda ugledaju nešto novo

Nisu se umorili a trčali su cijelo poslijepodne, brzo, najbrže, ne bi li svojoj mami puuuno cvijeća posdili. Pronalazili su mjesta u žardinjerama gdje se može gurnuti još koji cvijetak. Slagali najfantastičnije kombinacije boja...

penjali se na drvo kako bi odmah objesili kućice za ptice, pa zapeli

 leptirići smao u trku sjeli u žardinjere, sad ih vidiš sad ih ne vidiš, kao pravi, kao dječica...

Njihovo je radno vrijeme – neprestano, uvijek na raspolaganju, svetkom  i petkom, danju  noću... 

Stiglo cvijeće, stigla Marinova ekipa, udvostručili smo se, počinje istovar prepunog kombija, čuju se komentari - pa tko će to sve platiti. Čude se i djeca i majke koliko je toga došlo i jedva da vjeruju kako mogu uzeti koliko hoće jer će za sve , ali baš za sve biti dosta. Bilo je i previše, samo nam je zemljice uzmanjkalo na kraju... 

Tiljo drag (osim kad je čuvao kolače, kao kobra, a  po zapovijedi Shashe) tih, neprimjetan, malo zbori ali puno radi