Na svom velikom zemljištu s ambijentalno mnogo detalja – ako krenemo od same šume i pripadajućih panjeva, brojnog žbunja i stabalaca s lijepo razvijenom korijenovom masom i rupama između njih koje kao da su predodređene za savršeno skrovište, bogato zbijenih cvjetnih nasada, nekoliko gomila dovezenog  kamena namjenjenog za obzidavanje jezeraca i najposlije, postojećeg jezerca s vodom, imam nedvojbeno idealne uvjete za smještaj povelikog broja tih gmizećih, i ne baš poželjnih stvorova.

Dakako da sam ih i vidjela, da ne kažem - gotovo da nisam nagazila, u jednom slučaju, na  sivkastu kratku zmijicu za koju se poslije uspostavilo da je sljepić. A sljepić nije zmija, nego gušter, iako na prvi pogled i nisam znala što bih pomislila.

Uzela sam štap i pokušala je potjerati prema šumi.

Međutim, sirotica (ili sirotan) je počeo uplašeno gmizati i pritom palucati jezikom, a ja sam, dvojeći, kad ugledah taj "dvosjekli mač", pobjegla glavom bez obzira dok zapravo, potaknuta s već nekoliko iskustava ove godine, nisam znatiželjno "prekopala" po internetu ne bih li pronašla detaljnije opise mogućih neprijatelja N°1.

U Hrvatskoj postoje dvije vrste zmija čije žljezde sadrže otrovne sastojke koje mogu, ako se pravovaljano ne potraži pomoć, ugroziti život, (a zacijelo su s tim saznanjem svi upoznati) - poskok i riđovka.

Postoji još jedna, nešto manje opasna vrsta koja također sadrži otrov, pa se nije uputno upuštati u okršaj s njom ( stepska riđovka ili žutokrug).

Ostalih nekoliko pri ugrizu ne ispušta otrovni sekret, ali pojedine u slučaju ugroženosti luče veoma neugodan miris.

Bjelouška je jedna od tih, a ja ih imam poveliki broj u jezercu i oko njega.

Vidjela sam malene bjelouške koje se nehajno sunčaju na kamenu, ali pri nailasku bilo koga u ljudskom obličju šmugnu u vodu ili iza kamena.

Zasigurno tu prebiva i carica majka skrivena u rupama ili u udubinama tko zna gdje.

Niste baš očarani kad ih pogledate, kad se iznenada suočite s ta dva okrugla malena oka i dvije svjetle mrlje na glavi zbog kojih je i dobila svoj naziv, ali s vremenom se navikneš, pa s onom – "Pusti da živi svakog tko se ne pača u tvoj integritet" – puštam ih da hvataju sitne punoglavce što su se također u velikom broju namnožili ove godine.

Na cesti pak vidjeh zgažene - smeđe obojene sa svjetlim nijansama na trbuhu, dužine do metar, možda i više.

Zacijelo su to smukulje koje slučajnom promatraču svojim izgledom baš i ne ulijevaju dojam sigurnosti.

Nisu otrovne, čak nisu ni agresivne, ali u slučaju napada i ugroženosti sigurno bi se branile.

Postoje i smukovi, bjelice, kravosas, te vodene zmije kao što je ribarica koje se također ne mora plašiti.

Najopasnije su zmije koje pripadaju vrsti ljutica, a može ih se prepoznati po glavi koja je zaobljeno trokutasta, (s tim da poskok ima i mali rošćić pri vrhu), i izduženim zjenama, dok neotrovnice imaju okruglo dobroćudno oko.

Boja je upozoravajuća – s izrazitim šarama kod poskoka, ali kod riđovke to nije slučaj jer se na nju može naići u različitom okružju i drugačije obojenu - od prošarano smeđe, zelenkaste do potpuno crne.

No, trebalo bi ostati priseban i hrabro joj pogledati glavu ne bi se se došlo do pravovaljanog zaključka..., te ostati miran kako bi ona neometano odgmizala svojim putem.

Kad shvati da nije ugrožena, okrenut će se i otići..., a vi, ili ćete dati petama vjetra ili smisliti plan kako je otjerati iz svog prostora. Sve ovisi o situacije...

Znam da je jednostavno govoriti iz položaja kad nisi u toj istoj, krajnje nepoželjnoj prilici da se uhvatiš u koštac s nečim što za većinu nije ugodno i niti malo impresionirajuće.

Čak naprotiv, može biti vrlo opasno ako se ne znaš suočiti s trenutnim položajem u kojem ti se čini da se neizostavno nalaziš u stupici.

Ali i sama zmija u takvom trenutku osjeća istu ugroženost.

Ona neće napasti ako nije stvarno izazvana ili nadražena nespretnim pokušajem da je se ubije ili otjera, ili ako se na nju ne stane. Ili čak rukom ne uhvati.

Može pasti i s grane. To se dešava u osmom mjesecu u područjima gdje obitavaju poskoci.

Ova tema uistinu nije ugodna, ali je životna i moguća svakom tko posjeduje barem malen dio vrta.

Zmija se može naći i u gradu i u prirodi.

Traže zaklon od vrućina pod grmovima, kamenom, hrpama smeća i u gustom sklopu bilja.

U lov izlaze ujutro ili predvečer.

Poznato je da se vole približavati naseljima i nastambama u potrazi za lovinom, za miševima i ostalim malim glodavcima. I tamo gdje ima vode.

Stoga, oprez!

Većina ih nije otrovna, naročito u kontinentalnom kraju, ali nikad se ne zna...

... no, da dovršim što je bilo s onim sirotim sljepićem...

Odgmizao je pod korijen graba koji sam nedavno orezivala..., i kako sam morala kružiti oko stabla, ali nije se više pojavljivao. Zacijelo i sad tamo prebiva, ali neće skoro pomoliti glavu kad ugleda žute ili plave čizme... Ili crno bijele leopardske...

Al koraci... koraci su mu itekako poznati...

Sada kada sam se nekoliko puta susrela s tim nezgodnim sustanarima i informativno saznala o načinu na koji funkcioniraju, strah mi je iz glave prešao u pete..., pa ću ih eventualno naoštriti...

Smatram da je potrebno o tome razgovarati i izmjenjivati iskustva... jer... NIKAD SE NE ZNA!

Ako je netko imao bliski susret s "malim, ili povećim, gmizajućim" neka ispriča svoje iskustvo i eventualno poznavanje dotičnih "gospođica", makar bile i muškog roda.

A u zmijskom su svijetu ženke poprilično punašnije i veće od druge im polovice...

Dugokosa, pa gdje je sličica te netaknute divljine?

Obožavam divljinu! Samo zmijice neka bježe od mene!