No, iako listovnom strukturom podsjeća na biljku s naših livada, on je samo njegova bolja, ali manje poznata strana lica.

Pripada porodici Asteraceae i vuče porijeklo iz srednje i istočne Evrope, te dijelom iz srednje Azije.

 

Echinops je veoma otporna, dugovječna i prilično visoka biljka koja zahtjeva dobro drenirano, gotovo pjeskovito tlo bez pretjeranih prohtjeva za hranjivima.

 

Njegove cvjetne glavice blistaju na punom suncu, ali može uspješno uspijevati i u djelomičnom hladu što mu neće umanjiti neobičnu ljepotu.

Biljka obiluje širokim bodljikavim lišćem sivozelene boje između kojih izrastaju duge krute stabljike sa završnim kuglama bodljikavog cvijeta metalik plave nijanse, a veličine golf loptice.

Cjevaste skupine u cvjetnim glavama sadrže mnogo nektara koji privlači pčele i ostale oprašivače pa je područje oko echinopsa u puno vrijeme cvatnje prepunjeno letom tih korisnih malih kukaca.

Ako se pak stabljike orežu još dok su mlade, odnosno dok nisu sazrele i počele ispuštati pelud, cvijet se može izuzetno dobro osušiti i dugo koristiti u suhim aranžmanima, po čemu je biljka i poznata.

Cvate od svibnja do rujna, s najviše intenziteta u kolovozu, ali to ovisi o kultivarima i položaju gdje su posađeni, tako da zasjenjenija i hladnija područja imaju kasniju cvatnju.

Njegova visina, koja doseže do 90 cm, daje mu moderan arhitektonski izgled koji je prikladan za mnoge strukturalne forme, ali također vrlo lijepo izgleda uzgojen kao samostojeći grm.

 

Moj Echinops svake godine iznova potjera i nagradi me bujnim rastom, iako nije prihranjivan nikakvim hranjivima.

Zahvalna je biljka iz više razloga - moderna je, neobična i privlačna na svoj oštrolisni i pomalo grub način, ali naročito zbog tih zgodnih metalik plavih loptica koje se uspješno mogu sačuvati kao suhi element prikladan za svaku estetsku kreaciju.

 

 

Da li postoji na našem tržištu, uistinu nisam provjeravala, ali vjerujem da bi ga mogao imati neki strani lanac trgovina.

 

Ovaj modri čičak me oduševio kad sam ga prvi put vidjela.

Imao je onaj zločesti sjaj koji mu daje pomalo nedostupan i intrigantan, a ipak tako privlačan izgled.

Zbog svoje jednostavne forme, zbog te svoje intenzivne boje, zbog samog cvata koji osvaja istodobnom mišlju o mnogobrojnim mogućnostima korištenja i izrazito zahvalne funkcije za što god da ga se namjeni, zbog modernosti koja nije svojstvena, u velikom broju slučajeva, drugom bilju..., zbog svega navedenog je super plant, ali treba ga znati pravilno uklopiti u ambijent tako da sa svojim osobitostima dođe do izražaja - ispred jednostavne pozadine, u sklopu s četinjačama modrozelene boje ili da caruje sam samcat na jednom dijelu prostora.

 

Zahtjevan nije. Niti malo, ako ga se posadi u pravilnu mješavinu zemlje s mnogo šljunka.

No, ako ga se i ponekad dobronamjerno lagano prihrani neće se buniti. Bujnije će cvasti i razvijati se.

To je kod svakog živućeg stvora, pa tako i kod bilja, normalna stvar.

Ali i ako ga se pusti da si sam formira škrti jelovnik i osnovnu prehranu, bit će malo tanašniji, malo krhkiji, ali još uvijek dovoljno snažan i razgranat sivozeleni gospodin s mnogo modrih loptica u svojem naručju.

 

 

 

Echinops se kod nas pučki naziva i sikavica, što zam zaboravila napomenuti, a neki ga poznaju pod tim imenom.

Ali u jesen...

U oba slučaja boja im se izričito poklapa, a ona je, ruku na srce, jedan od osnovnih i neodoljivih vabljenja kojima nas privlači...