Slavujev vrt

Čuvarkuća je biljka koja je zanimljiva u svako godišnje doba. Latinski naziv „semepervivum" dolazi od riječi „sempre“ što znači uvijek i vivus- živa. Otporna je na sušu, niske i visoke temperature, zbog jakog korijenskog sustava može rasti u pukotinama stijena sa vrlo malo zemlje. Njezini mesnati listovi skupljaju vodu i sadrže tvari kojima su se ljudi od davnina liječili. Porijeklom je iz Meksika a zahvaljujući Karlu Velikom a kasnije i njegovom sinu Ljudevitu Pobožnom, proširila se po čitavoj Europi. Karlo Veliki je izdao naredbu da svaka kuća, uz još 70 vrsta ljekovitog bilja,  mora imati na krovu posađenu čuvarkuću jer se vjerovalo da osim što liječi, štiti kuću od vatre i udara groma. Na krovovima kuća preživljava na malo zemlje i vode a može izdržati temperature i preko 50'. Zbog običaja da se sadi na krovove, dobila je latinski naziv „tectorum“. U Europi je rasprostranjena u južnim planinskim dijelovima Alpa, Pirineja i Dinarskom gorju.  Za liječenje se koristi uglavnom u narodnoj medicini a njezina ljekovita svojstva još ni danas nisu potpuno istražena. U ljekovite svrhe se koriste mesnati listovi koji u sebi sadrže mravlju i jabučnu kiselinu, biljnu sluz, vosak, šećer, gumu i različite minerale. Listovi su ugodnog kiselkastog okusa i mogu se tokom čitave godine dodavati salatama.

  Danas postoji više od 300 novostvorenih kultivara, ali za liječenje se koristi samo sempervivum tectorum, obična i svima poznata čuvarkuća.

U današnje vrijeme, čuvarkuća se manje koristi u liječenju a više se može vidjeti kao ukrasna  biljka u kamenjarima, vrtovima i posudama. Cvijeta početkom  ljeta sitnim, većinom ružičastim cvjetićima, na peteljki koja može biti dugačka i do 30 cm.

Nakon cvjetanja matična biljka ugiba ali za sobom ostavlja mnoštvo mladih biljčica koje svojim rastom popunjavaju nastalu prazninu. Razmnožava se dijeljenjem mladih biljaka. Jako je važno mlade biljke posaditi u suhu, siromašnu zemlju i ne zalijevati dva tjedna nakon sadnje jer je previše vlage jedini uzrok koji može uništiti čuvarkuću.

 Nakon cvjetanja matična biljka ugiba ali oko sebe ostavlja mnoštvo mladih biljaka koje popunjavaju prazninu. Svake godine sam uklanjala ocvjetale i osušene biljke. Ove godine sam se iznenadila kada sam vidjela da su se iz osušenog panja pojavile nove biljčice što je još jednom  opravdalo njezino ime- sempervivum- uvijek živa.

Čuvarkuće