Trišino dvorište

Normalno je da neke biljke i propadnu. Pogotovo jednogodišnje.

 

Često jednogodišnje biljke završe svoj životni ciklus prije nego smo se nadali. Uzrok tome znaju biti i nesnosni valovi tropskih vrućina nakon kojih naglo zahladi (Baš kao ovih dana). Biljka tada "shvati" da je stigla jesen i odluči da je došlo vrijeme za umiranje.

Onaj "trik" sa otkidanjem sasušenih cvjetnih glavica kod većine biljaka produžava cvatnju. Ne samo zbog toga što im uštedi energiju potrebnu za stvaranje sjemena, nego i zbog toga što većina biljaka "nema namjeru umrijeti" ako nije iza sebe ostavila potomke.

 

Nemoj nikad bacati biljke u smeće ako je živ barem jedan njezin djelić. Odreži sasušene dijelove, prihrani biljku i skloni je negdje u zaklon, dalje od rigoroznih vanjskih uvjeta. Puno puta biljka reagira na poklonjenu pažnju i još koji put zablista u punom sjaju prije svoje prirodne smrti.

 

Većinom ljudi nemaju za biljke osjećaj da je riječ o živom biću. Ona je jednako živa kao i mi, kao i sve životinje. Jest da ne govori, ne jauče i ne žali se...ali živa je, bori se za opstanak i komunicira s nama na svoj način (sušenjem, flekama, odumiranjem tkiva, smanjenom cvatnjom, mijenjanjem izgleda, boje, forme....) Ne znam kako to opisati, a da ne zvučim malo opaljeno.

 

Prije sam gledao vrt u cjelini: njegov izgled, dizajn... biljke su bile tu tek da kreiraju sliku. Da tako kažem: one su bile boje, zemlja platno, a ja slikar. Sad na vrt gledam kao na veliku grupu živih jedinki.

Sjednem u vrt i razmišljam o tome i onda spazim suncokret koji klima onom svojom glavurinom prema meni, osjetim miris one male ruže u kutu, vidim prkos kako prkosi kamenu i suši i čini se da želi što prije dopuzati do mojih nogu, osjetim grane breze kako me miluju po obrazu dok sjedim u njezinu hladu....

Neću više, sad već stvarno djelujem opaljeno.

 

 

Opaljen nisi nikako, jer ja sam isto tako. Dugo sam godina živjela sama, razgovor s psima, s mojoj Trišom bio mi je najdraži, a ponekad bih nešto rekla i svojim biljkicama, a često sam razgovarala naglas, ili ako baš hoćeš sa samom sobom, pa što, svi su me oni savršeno razumjeli.

Drago mi je da ima toliko ljudi koji razmišljaju kao i ja, vesele se i čude životu (u kojem god da se obliku pojavio).

Po tom pitanju sam više dijete, nego romantičar, hehe.

Evo šaljem ti veeeeliki zagrljaj i još veću pusu!

 

A kraj psa i biljaka čovjek nikada nije sam. Jest da bez ljudskog bića imamo osjećaj da ipak nešto fali, no ipak...

Triša je prava frajla izgleda.  I vidi se da je obasipana ljubavlju.

 

Gleda li tko Christine's garden? Ide na HTV2 subotom oko 08:00 ujutro? Baš mi je zanimljiva ta ženica, njezin vrt, pogled na svijet... Počeo sam snimat sve epizode na kazetu.

 

 

 

Oporavila se i pelargonija i počela cvjetati

 

 

Ljubičasta surfinija za kojom sam "plakala", također se pomalo oporavlja

 

 

Clematis ima 4 nova pupoljka, baš me razveselio

 

 

Andreina cleoma ima jedan cvijet - ali vrijedan

 

 

Procvjetala Xenijina mini ruža i to bijela

 

 

Lantana koju sam iz vrta presadila u teglu, odrezala joj one bobice, valjda sjeme, puna je predivnih narančastih pupoljaka

 

 

Iberis, ne prestaje bacati svoje male bijele cvijetiće, podno ljubičastog puzavca

 

 

Slak je potpuno zatvorio balkon, ustvari mi i smeta, jer nisam očekivala da će se tako proširiti, dnavno raste po 20 cm, ali cvatnja mu nije baš raskošna